U džematu Luzern, u petak 24.05.2013. godine poslije akšam-namaza
održat će se promocija knjige „Suze moje majke“, autora Elhada Karadžića.
Nedavno je svjetlost dana ugledala knjiga „Suze moje majke“, koju je napisao Elhad Karadžić iz Sanice. Elhad od decembra 1992. godine živi u Stuttgartu, u Njemačkoj. Izdavač knjige je udruženje „Metamorfoza“ iz Sarajeva, a štampana je u Zenici, u štampariji „Element“.
„Suze moje majke“ je autentično svjedočenje autora o jednom vremenu, vremenu pakla iz koga je Elhad Karadžić, uz Božiju pomoć i Međunarodnog crvenog križa uspio stići do slobode.
Knjiga je objavljena u pravom trenutku. U decembru mjesecu 2012. godine navršilo se punih 20 godina od kada je Elhad izišao iz zloglasnog srpsko-crnogorskog logora Manjača kod Banja Luke. Svi podaci koji se nalaze u knjizi su istiniti i jako zanimljivi i poučni, a prvenstveno za mlađu populaciju. Radnja ove knjige koja neće ostaviti nikog ravnodušnog dok čita obuhvata period od početka 1992. god. kada je Elhad bio u Sarajevu sa svojoj ženom koja je bila u drugom stanju i u očekivanju prve prinove u porodici, pa do izlaska iz logara.
Međutim, sve će se odigrati sasvim drugačije nego što je mladi bračni par zamisljao. Desila se agresija na državu Bosnu i Hercegovinu, a glavni grad a kasnije i mnogi drugi su bili pod okupacijom. Sav taj nezaboravni put koji je doživio i preživio Elhad sa svojoj porodicom, svi ti ožiljci i opekotine nisu ga pokolebali nego još više osnažili i učvrstili za buduća vremena. Sam naslov knjige nije slučajan. Elhadova majka trenutno bije tešku bitku za zdravlje, a znajući koliko je sama učinila za svoga sina, kao i svaka majka za svoje dijete, glavni je razlog ovako emotivnog naslova knjige istine.
Šta reći kako se neko osjeća poslije odvođenja na strijeljanje i opet vraća, saznat ćete nakon što pročitate ovu veoma zanimljivu knjigu Elhada Karadžića, koju vam toplo preporučujemo.
“Suze moje majke” može se naručiti i putem telefona, broj: 0049 177 746 2769.
Isječak iz knjige:
Jedan od vojnika Kninskog korpusa, srednjih godina, stajao je u učionici ispred njih i najednom im se povišenim glasom obrati.
– U koga sad pokažem prstom neka izađe vani na igralište!
Pođe šarati sa jednog kraja učionice na drugi i tako u krug. Već ih je prozvao desetak kad je Armin kolegi do njega tiho šapunuo:
– Spusti se malo niže i obori glavu… nećemo biti tako upadljivi.
Ali ni to Arminu nije pomoglo. Nakon još trojice ili četvorice civila koji su izašli van učionice, dođe red i na Armina:
– Ti!, – reče pokazujući prstom na Armina.
– Šta čekap? Izlazi!
Kada je podigao malo bolje glavu, vidio je uperen kažiprst u njega, kao otrovnu strijelu koja će ga uskoro pogoditi. Ustao je i izašao vani gdje je bilo dvadesetak osoba koje su izašle prije njega. Bili su poredani u koloni po dvoje, a okolo njih su bile uperene cijevi koje su čekale znak kada treba osuti paljbu po toj formiranoj koloni logoraša…